Dok je Draško Stanivuković vodio žučnu raspravu sa Savom Minićem pred kamerama, njegov otac je isti taj duel gledao – ni manje ni više – nego u društvu atraktivne tinejdžerke od 19 godina, u jednom banjalučkom kafiću.

Scena kao iz filma, ali bez kamere da sve zabilježi do kraja: on ozbiljan, već u godinama koje traže mjeru i dostojanstvo, a u krilu mu djevojka tek zakoračila u svijet odraslih. Pogledi su se sudarali, osmijesi padali kao kiša oko kuće Milanovića, a oni koji su se tu zatekli – nisu mogli da vjeruju šta gledaju.

Dok je sin na televiziji prebrojavao tuđa porodična stabla, kao kakav seoski pisar što zaviruje u tuđe rodoslove, otac je, čini se, ispisivao sopstvenu priču – onu što ne ide u knjige, nego po ćoškovima, uz šapat i podignutu obrvu.

Jer, narod pamti i brzo povezuje. Kako objasniti da čovjek u tim godinama sjedi sa djevojkom mlađom čak i od sopstvenog sina? Ko je ona? Otkud baš s njim?

Jer, nije ovdje riječ samo o godinama, nego o mjeri. A mjera, kad se jednom izgubi, teško se opet nađe – kako u politici, tako ni u životu.

Nije ni čudo što se mlađi Stanivuković toliko grčevito drži tuđih porodičnih priča, kao da želi da nadglasa ono što se ne može sakriti. Ko najviše zagleda u tuđe dvorište, često pokušava da zakloni sopstveno. A sjenke, znamo, najduže padaju baš onda kad se čovjek trudi da ih ne vidi.

I tako, dok se s televizije razlijegala galama o rodbini, korijenima i porijeklu, u tišini jednog kafića ispisivala se priča koja, možda, najbolje objašnjava sve ono što se glasno prećutkuje.

A u ovom slučaju – prašina se tek podiže.