Dr Nikola Šobot nekada

Nekada je Nikola Šobot obilazio ambulante u potrazi za svakom dodatnom smjenom. Radio je gdje god je mogao, skupljajući honorare i sanjajući dan kada više neće morati da oblači mantil zbog pacijenata, već odijelo zbog funkcije.

Portal Povjerljivo je pozvao nekoliko ambulati u kojima je Šobot “ordinirao” kako bi provjerlji da li se moguće naručiti ali odgovor se svagdje isti NE MOŽE, Šobot više ne tezgari. Kažu vazdigao se i sada je “elita”.

Kada je konačno zasjeo u direktorsku fotelju UKC-a, mantil je završio u ormaru. Ambulante su postale prošlost, a pacijenti samo broj u statistici. Sada ga više ne zanimaju gužve u čekaonicama, već sastanci iza zatvorenih vrata, službeni automobili, kamere i osjećaj moći.

Uzima pare i provizije od tendera javnih nabavki zajedno sa Aleksandrom Todorivićem (milionerom kojeg ćemo tek razotkriti i ogoliti).

Nekada je molio za priliku, a danas se ponaša kao da je ustanova njegovo privatno carstvo. Oko njega klimači glavom, poslušnici i oni koji znaju da je najvažnije ne postavljati pitanja. Svaka kritika dočekuje se kao napad, a svako pitanje kao neprijateljski čin.

Nikola Šobot danas

U njegovom svijetu više nema mjesta za empatiju. Pacijent je postao sporedna stvar, a funkcija glavna životna dijagnoza. Što je fotelja udobnija, to je udaljenost od običnog čovjeka veća.

Sada je otišao i na listu za poslanike, i time pokazao šta ga zanima.

Tako nastaje priča o čovjeku koji je zaboravio odakle je krenuo. Nekada je jurio od ambulante do ambulante, a danas juri samo za uticajem, privilegijama i titulama.

Hipokratova zakletva ostala je samo izblijedjela uspomena, dok je direktorska fotelja postala jedina terapija bez koje više ne može.