Ako ste se slučajno zapitali kako da od ženine invalidnine dobijete alimentaciju – za tako nešto treba pitati samo Milana Miličevića, načelnika opštine Teslić i visokog funkcionera SDS.

Pored svih optužnica za korupciju, funkcija i plata Miličeviću je zapelo baš za tih stotinu maraka. Od bolesne žene, koja prima invalidninu!

(Detalji poznati redakciji, ali neće biti objavljeni zbog zaštite žene i njenog djeteta!).
I njegova stranka pravi Vladu u sjeni. Baš ta stranka, baš taj Miličević koji od prve žene uzima 100 maraka, dok krajnje lagodno živi sa drugom u drugom braku. Nije valjda da je SDS i Miličeviću zapelo za tih stotinu maraka?

Stranka koja je u rasulu, potpunom, koja svake izbore gubi na glasovima, ali koja se tura u vlast, bila je najbogatija stranka ikada.
SDS je tokom rata, u Palama formirao ratnu Direkciju SDS. Preko ratne Direkcije SDS osnovana su dva preduzeća – Centreks i Selekt impeks. Preko njih je sve ulazilo u Republiku Srpsku. Od igle do lokomotive. Od humanitarne pomoći do topova i metaka.

Sve za šta smo se u ratu zaduživali, prodavali burme za pola vreće brašna, otišlo je u Direkciju SDS. I nakon rata, kada je počela istraga o poslovanju ova dva preduzeća, baš slučajno se desio požar i sva dokumentacija je izgorila.
Stranka kojoj su zaleđeni računi već 20 godina i koja nikada nije pokrenula formalno – pravno proceduru da im se skine blokada računa. I to sve dok u svojoj finansijskoj prijavi Centralnoj izbornoj komisiji (CIK BIH), Mladen Bosić navodi i prihode koje je imao kao predsjednik stranke. Kako je sam sebi uplaćivao platu preko zablokiranog računa ostaje misterija.
Kada im je smijenilo i zabranilo rad za izabrane zvaničnike i funkcionere, osim što su se malo bunili, protokolarno tek, svoje funkcionere su ostavili tako da se samo bore za svoja prava, pa i pravo na rad.

Zato nikoga ne čudi da su ti ljudi, koji su smjenama Pedija Ešdauna ostali bez plate, bez posla, zatočeni u svoja četiri zida, kasnije kada su dobili presude na Sudu za ljudska prava – osnovali svoje političke stranke ili prešli u SNSD. Jer, kada je stranka trebala da stane iza njih, nije je bilo.
Darko Babalj otvoreno podržava ideju da se ne kupuje zgrada UIO BiH u Banjaluci i najavljuje da bi te pare trebalo preusmjeriti u plate radnicima SIPA i Oružanih snaga BiH. Jer, ako nisu sposobni da odblokiraju sopstveni račun 20 godina, ali ni da spriječe dalje osipanje članstva – povećavali bi plate onima za koje se nadaju da će uhapsiti predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Jer oni sami ne mogu da ga skinu sa vlasti, sa svim satelitima (Pravda i red Nebojše Vukanovića) i PDP, privatna stranka Draška Stanivukovića.
I kako dati državu na upravljanje ovakvim ljudima? Kako im ponovo dati ikakvu vlast? Daleko su oni od državotvorne stranke. Daleko su i od razuma jer najavljuju kako će im preći pet poslanika SNSD, dok im šef poslaničkog kluba u Narodnoj skupštini Republike Srpske pokušava bezuspješno pet minuta izgovoriti riječ – totalitarizam.

Sunovrat SDS je počeo odavno. Izdajom. Izdajom svoga članstva, izdajom svojih kadrova. Ali, zar je naš zapelo za tih bijednih stotinu maraka alimentacije od tuđe invalidnine?