Donedavno poznata po epskim gužvama, glavna ulica u Gradiški, koja vodi ka savskom mostu i Graničnom prelazu, danas je pusta. Kafići i restorani u kojima je, do juče, bilo nemoguće ugrabiti mjesto, zvrlje prazni.

Prazne su čak i pekare uz granicu. I u obližnjem restoranu, koji se nadaleko pročuo po dobroj hrani i pristojnim cijenama, i u koji su turisti iz EU dolazili maksuz na gozbu, sala je sada poluprazna. Da nije maturanata i njihovih veselih povorki, grad bi izgledao tužno i napušteno.

A šta na sve to kažu mještani? Jedni uživaju u miru, tišini i šetnji savskim kejom, drugi zabrinuto odmahuju glavom.

– Lijepo je ovako, u miru, uživati uz rijeku. Ali, zatvoren most nikad ne sluti na dobro – kaže penzioner, kojeg smo zatekli na keju i koje je dobro zapamtio ratove, nesreće i epidemije.

Ovog puta, srećom i hvala bogu, most nije zatvoren zbog tragedije, koja odnosi ljudske živote, mada se, navode upućeni, zbog dotrajalog mosta svašta moglo desiti.

Podsjećamo, most na Savi u Gradiški, na kojem se do prije 2 dana nalazio najfrekventniji granični prelaz u BiH, zatvoren je zbog oštećenja na konstrukciji.

Nakon zatvaranja mosta, zatvoren je i Granični prelaz Gradiška, za sve, pa i za pješake. Tačnije, Granični prelaz je, za sada privremeno, “preseljen” na novu lokaciju i novoizgrađeni prelaz, kojim se, preko novog mosta, putuje u Hrvatsku i EU.

Koliko će ta “privremenost” potrajati, niko ne zna. Milorad Dodik reče, “možda i 100 godina”.

Znači li to da će Gradiška, grad s pogledom na Evropsku uniju, ostati vijekovima u ćorsokaku? Ili će se ipak, nekim čudom, političari “nagoditi” i, zvanično i trajno, otvoriti novi granični prelaz, a da će se “prekomandovana” posada graničnih policajaca i carinika vratiti na stari savski most? Vidjećemo.

Sad je stanje takvo kakvo jeste. Godinama su hejteri govorili da Gradiška i “nije grad, nego naseobina uz granični prelaz”. A kako “naseobina” funkcioniše, kada granični prelaz utihne?

– Ne bi valjalo da ovo potraje, ali dobro dođe pauza, da malo odahnemo od gužve i gungule, da prošetamo u miru uz Savu, da čujemo crvrkut prica. Ali, tužno je vidjeti most, prazan i zatvoren – kaže jedna mlada Gradiščanka.

Njen sugrađanin Marko Gljivica, poznati ribolovac i eko aktivista, saglasan je sa ovom ocjenom.

– Nije bilo lako trpjeti onoliku gužvu i kolone automobila i kamiona, koje su grad presjecale na pola, ali ni ovo sad ne valja. Jest da smo odahnuli i prodisali, ali valja živjeti dalje. Nije dobro da preduzetnici ostanu bez posla, da grad zamre – kaže Gljivica.

Nada se, veli, da će se sve na kraju završiti onako kako treba i kako je i planirano: da se kamioni maknu iz Gradiške i da se glavnina saobraćaja preusmjeri na novi granični prelaz, ali da se i ovaj stari, u gradu, otvori za pješake, bicikliste i automobile.

– Tako bismo imali pravu saobraćajnu harmoniju, a u slučaju gužvi i kolona, vozila bi se mogla preusmjeravati s jednog na drugi prelaz. Tako Gradiška ne bi bila preopterećana, ali ni saobraćajno izlovana – kaže Gljivica.

Rasplet željno isčekuje i Vladan Šurlan, vlasnik poznatog restorana u blizini granice i predsjednik Udruženja “Glas ugostitelja”.

I on se nada da je ovo što je snašlo Gradišku samo privremeno. Inače, ode k vragu ne samo ugostiteljstvo, nego i trgovina, a bogami i uslužne djelatnosti. Ni stomatolozima, koji žive od dentalnog turizma, ne piše se dobro.

– Ako ovo potraje Gradiška će postati slijepo crijevo. Koliko god da su nam smetale ogromne gužve i kamioni koji su uništavali puteve i pravili kolaps u gradu, došao je trenutak da bismo pristali i na tu cijenu, samo da se vrati protok putničkog saobraćaja kroz grad- kaže Šurlan za Srpskainfo.

I poručuje: otkako je most na Savi van funkcije, a granični prelaz zatvoren, grad grad gubi od 5.000 do 10.000 dnevnih turista, koji u Gradišku dolaze u kupovinu, na ručak, kod zubara, kozmetičara, frizera…

Idilična šetnja uz Savu očigledno ima cijenu: u evrima.