Prva lekcija koju nauče partijski ljudi svih fela je – „osnov svakoj politici je kadrovska politika“. Kadriranje je najslađi kolačić koristoljublja i kraljica na komplikovanoj šahovskoj ploči političke prakse. Nažalost, to je jedna od rijetkih lekcija koju političari uopšte nauče. Lekciju kadriranja dobro razumiju, ali je rade na potpuno naopak način. Bez sumnje, raspored pravih ljudi na prava mjesta, dakle, vođenje kadrovske politike, na logičan i moralan način, je preduslov uspjeha određenog društva u svakoj istorijskoj epohi i bilo kojem društvenom sistemu.

Jedna od nevolja u istorijskom kontinuitetu je eliminacija njenih političkih, kulturnih, vjerskih i društvenih elita tako često i tako brutalno u vrlo kratkim istorijskim ciklusima. Svaka vojska i svaki okupator, a bijaše ih jako puno, u pravilu su eliminisali društvene elite ili su se one same iseljavale.

Krenimo sa podsjetnikom iz sadašnjosti ka prošlosti, navodeći gotovo neprekidni niz u kontinuitetu: trenutni iseljenički val zbog neimaštine; izbjeglištvo u ratnom periodu 92-95; gastarbajterski talas u vrijeme SFRJ; ratni period 41-45; iseljenički talas u vrijeme Kraljevine Jugoslavije; Prvi svjetski rat; nekoliko iseljeničkih pogroma u vrijeme Austro-Ugarske… Dakle, neprekidni niz iseljavanja, smrti, ekzekucija, zločina…

Fokusirajmo se, ipak, na sadašnjost. Teorija kaže da je pitanje odabira, selekcije i edukovanje kadrova najvažniji element uspješnosti neke firme, partije, društa, države. Dugoročno investiranje u kadrove zasigurno je jedna od najisplativijih investicija, koja zahtijeva i ispravnu kadrovsku politiku. Kadrovska politika u našoj državi, njenim institucijama i njenim partijama je čista katastrofa. Postojeće prakse višestruko su štetne.

Zašto?

Zato što „normalna“ kadrovska politika podrazumijeva niz aktivnosti kao što su: (moralno i profesionalno) planiranje i utvrđivanje profila kadrova, pripremanje kadrova, njihovo privlačenje i prethodno stručno osposobljavanje, odabiranje i raspoređivanje kadrova na radna mjesta, dopunsko stručno osposobljavanje i usavršavanje u toku rada u cilju preuzimanja odogovarajućih poslova i dužnosti i sl. Cilj svake ispravne kadrovske politike je da pravi ljudi i pravi vrijednosni kriterijumi dođu do svog pravog i punog izražaja.

Kako pomiriti državni interes i ličnu ambiciju u sferi kadrovske politike?

Očigledno je da su kod nas, prije svih, ovu bitku počeli gubiti odavno. Privatizacija je okončana na katastrofalan način, a ono malo preostalih državnih resursa u javnim preduzećima se nemilice glođe kroz suvišna i partijska zapošljavanja što na duži period uništava firme i stvara sve veće dubioze u ovim firmama, koje je nemoguće riješiti kada problemi eskaliraju u završnoj fazi raspadanja. Državni aparat odavno je prenatrpan neproduktivnim kadrovima i suvišnom administracijom a ostatak naroda je u egiztencijalnoj neizvjesnosti. Svakodnevno imamo takve primjere.

Mogli bi nabrajati danima atrofiju i primjere sloma u svim oblastima. Krivac je u najvećem broju slučajeva potpuno pogubna kadrovska politika. Pošteno bi bilo ustvrditi da najveću krivicu snose oni koji su i najviše participirali u vlasti.

Kadriranje je izmješteno u uske interesne, porodične i prijateljske halke koje preuzimaju partijske strukture. Greške brzo dolaze na naplatu. Nesposobni kadrovi nisu u stanju sprovesti bilo kakvu politiku, sem interesne, jer se okreću i daju prednost poslušnima u odnosu na sposobne uopće ne osvrćući se koliko oni mogu udovoljiti potrebama funkcija na koje su imenovani. Poslušnost i rodbinsko jaranski odnosi sa „uglednicima“ iz partijskih vrhova postali su osnovni kriterij kadriranja. Nedostatak znanja i morala ovakvih bahatih „kadrova“ najčešće svoju valorizaciju ima u sudskim klupama, ali zbog njihove sporosti i istog kadrovskog obrasca procesi se odugovlače u nedogled i lopuže ostaju nekažnjene.

Opša erozija morala unosi sumnju u legalitet svih vrsta izbora i obesmišljava svaki izborni proces, od onih stranačkih pa sve do onih državnih. Čitava porodična plemena su na državnim jaslama. Javnost sa gotovo stoprocentnom preciznošću može bez greške imenovati ove „ugledne“ porodice. Priča o imenovanju stručnih kadrova je odavno mrtvo slovo na papiru. Kadrovska politika odavno je rezultat lobiranja u ime privatnih interesa, a ne normalna selekcija kadrova po stručnosti ili moralnim vrlinama.