Uspio je da napravi spomenik bez krsta, bez duše i bez poštovanja. Hladan komad betona, uglavljen između poslovnih zgrada, na parkingu – tamo gdje se ostavljaju automobili, a ne gdje se dolazi u tišini i molitvi. Tamo gdje se ne pamti, nego prolazi.
To nije spomenik. To je kulisa. Scenografija za protokol, kamere i političko samopromovisanje. Mjesto bez svetinje, bez identiteta, bez jasne poruke kome i zašto se odaje počast. Spomenik koji ne uznemirava, ne podsjeća i ne obavezuje – baš kako odgovara onima koji bi da se istorije sjete samo kad im treba.
Na tom betonu će se, kako je najavljeno, pokloniti državni vrh Srbije i Republike Srpske. I po prvi put u istoriji Banjaluke – dolazak predsjednika Srbije najavljuje gradonačelnik, dok predsjednik Republike Srpske stoji u sjeni. Jasno, glasno i namjerno. Poruka je poslata.
Spomenik bez krsta nije „moderan“. On je svjesno amputiranje identiteta. Lokacija na parkingu nije „praktična“. Ona je uvreda. Ovo nije urbanizam – ovo je odricanje. Od vjere, od tradicije, od načina na koji se Srbi sjećaju svojih mrtvih.
Banjaluka nije zaslužila da joj se pamćenje betonira i parkira. Žrtve nisu zaslužile da im se ime izgovara između rampi i poslovnih sastanaka. A gradonačelnik koji gradi ovakve spomenike jasno pokazuje šta mu je važno – forma bez sadržaja i politika bez korijena.
Ovo nije greška. Ovo je izbor.
Po prvi put čestitamo Drašku Stanivukoviću na maestralno odigranoj režiji.
