Otvoreno pismo Gojku Kličkoviću, načelniku opštine Krupa na Uni, povodom potpisanog sporazuma o saradnji sa Udruženjem građana “Svjetionik”, a u vezi sa štampanjem knjige o Ćopićevim zemljacima, književnim sljedbenicima.

Kao predsjednik Fondacije “Branko Ćopić Hašani – Banjaluka” imam dužnost da se oglasim i ogradim od ovog potpisivanja sporazuma na koji sam bila pozvana 16. aprila 2025. godine premda mi nije rečeno zbog čega me se zove u svojstvu predsjednika Fondacije od strane načelnika Kličkovića.

Nemam šta da ti krijem, Gojko: razočarana sam našim susretom na koji sam se odazvala sa toliko optimizma. Umjesto da se dogodi sastanak koji sam očekivala u svojstvu predsjednika Fondacije “Branko Ćopić”, da s tobom kao načelnikom trasiramo saradnju na zajedničkom nam zadatku, promociji lika i djela velikog pisca, a na dobrobit naše opštine, zovnuo si me da budem ikebana u tvome ad hok potpisivanju ugovora sa jednim predsjednikom udruženja građana Slavkom Tanasićem o izdavanju knjige o nekakvim ćopićevcima, ne i o Ćopiću, koji eto pišu, a većini njih, piskaraju nekakvu svoju poeziju i prozu, navodno, na Ćopićevom tragu.

Takvu poeziju misli da piše i predsjednik tog udruženja “Svjetionik”, prestarjeli penzionisani pravnik, koji je prije koji mjesec objavio galimatijas od sveg pjesništva u zbirci “Grmanja” kao svoj pjesnički prvijenac. S njim si danas potpisao ugovor o štampanju nekakve ćopićevske knjige. Pomenuti Tanasić, nekreativan, pokazalo se, ne zna napamet nijednu svoju pjesmicu što se ustanovilo na skandalozan i uvredljiv za publiku način, na komemorativnom skupu povodom 41 godine od Brankove smrti u našim Hašanima. I s takvom osobom se danas teatralno potpisao ugovor o štampanju nekakve panorame; koji je onomadne jedva sricao svoj jadni pjesmuljak i četiri puta sklerotično prekidao recital jer je zaboga zaboravio vlastite davno napisane stihove, odajući utisak da ne zna ni gdje je pošao ni kamo je došao.

Ne obazirući se ni na koga, taj je potom egomanski nastavio da iščitava svoje literarne pokušaje upropaštavajući sav trud koji su čestiti pojedinci uložili tog 26. marta u Hašanima da dostojno obilježimo godišnjicu Ćopićeve tragične i mučeničke smrti.

Dakle, na potpisivanje tog dogovora ja sam dovedena na prevarantski način, pri čemu sam na taj žalostan čin trebalo da gledam kao na važnu priliku za promociju Ćopićevog lika i djela.

Daj, molim te, Gojko, ne posprđuj se sa mnom!

Očito je da se radi o nekom ko preko samoproklamovanog “panoramdžije” Šekerovića nastoji da se naknadno upiše u ćopićevce, rukovođen narcisoidnom idejom da u toj “panorami” pjesnika početnika zauzme važno mjesto.

Ugovor, međutim, predviđa važnu stavku: pruža pravo potpisniku da krene po srpskim zemljama i neograničeno torbari sa Ćopićevim likom i djelom, a usput i Kočićevim, jer upravo knjigu o kočićevcima pokazuje već pomenuti svjetioničar kao ulog i uzor za ovu o ćopićevcima. Potpis na ugovoru otvara put da se u ime Ćopića manipuliše i dramči na svakovrstan kvaran način kako bi se skupili prenumeranti, budući pretplatnici, za knjigu koja nije ni započeta, a za koju se u zavisnosti od vještine telaldžije može skupiti ihahaj parica!

Gojko, ču li ti od “panoramdžije” Šekerovića (šta li to bijaše pjesnička panorama?) da se on o Ćopiću snabdijeva informacijama preko Vikipedije?! Što njega kao autora jednog romana uopšte ne preporučuje za mogućeg antologičara ćopićevskih pisaca u Krajini.

Jedino što potpisnika ugovora o saradnji preporučuje jeste očito umijeće da nađe pare, što je pokazao kad ih je pronašao za Kočića te štampao tiraž od 1.000 knjiga o nekakvim kočićevcima, a sad bi i o ćopićevcima, usput tetošeći vlastitu malenkost da mu u budućoj knjizi bude dodijeljeno zavidno mjesto.

Ugovor je propraćen načelnikovim komentarom da će “svjetioničari” krenuti diljem ne samo krajiških prostora da skupljaju pare za ovaj izdavački projekat, a naš narod bi rekao “dramče” novce za knjigu koja zasad nema nijednog retka i koju uskočki nastrojeni autor romana o Janković Stojanu, Šekerović, treba da sastavi uz obilatu pomoć Vikipedije.

Uvredljivo, da ne može biti gore, za mene kao predsjednika Fondacije “Branko Ćopić”, čija je dužnost kao čuvara legata i zavještanja Ćopićeve supruge Bogdanke Ćopić, da branim lik i djelo našega narodnog genija od zloupotrebe svakojakih koristoljubaca koji se podmuklo sakrivaju iza Ćopića i njegovog prethodnika Kočića u njihovim sitnosopstveničkim računima bez krčmara. Dok u isto vrijeme ja gradim o svom ruvu i kruvu pozorište od 160 kvadrata u rodnim Hašanima kako Branko Ćopić ne bi bio više ponižavan u svome zavičaju, a pjesnička manifestacija “Ćopićeve staze djetinjstva” već trideset godina se održavala na sklepanim drvenim basamacima od tanke jelovine! Koje nikome od opštinara dosad nisu smetale.

Potcrtavam da ti, Gojko, kao načelnik Krupe na Uni, nemaš autorska prava na Ćopićevo ime, lik i djelo pa te stoga ovim putem lijepo molim i opominjem da se uzdržiš i ne dijeliš više potpise i šambiljaš ih povodom Ćopića sa štokakvim davno ocvalim stihoklepcima i šićardžijama koji bi da na tvoj potpis, a na Ćopićevu pjesničku riječ, skupljaju tzv. donacije po srpskim zemljama. Izvještili su se u tom poslu i te kako jer su prethodno to isto uradili povodom knjige o Kočićevim sljedbenicima. Očito, može im se jer Kočić nema svoj legat pa se šićardžije ponašaju po onoj staroj narodnoj: ko je jamio – jamio je!

Ja im opet velim: Velika je mačku teleća glava. To je kratka poruka onome koji je pomislio da se ugura na mala vrata među vodeće ćopićevce sa jednim pjesmuljkom.

Ti i takvi moraju da znaju da je za jednog ćopićevca pored ogromnog talenta neophodan veliki moral i spremnost na žrtvu za svoj stradalni srpski narod.

Utoliko, kao doživotni predsjednik Fondacije “Branko Ćopić” te kao svojevrsni duhovni čuvar piščevog lika i djela na prostoru BiH, za šta sam dala zavjet svome prethodniku na mjestu predsjednika Fondacije, spremna sam da branim Ćopićevo ime, čast i obraz od svakojakih zloupotreba pa i ovog nekontrolisanog pabirčenja para a konto Ćopića, a preko Kočića. U okolnostima kada još nije napisan nijedan redak te knjige od strane lažnog antologičara i panoramdžije Šekerovića, a pod dirigentskom palicom svjetioničara Tanasića.

To činim i na ovaj način, kao čuvar Ćopićevih autorskih prava, kroz javnu riječ sjećajući se opominjućeg događaja od prije dvije godine kada je upravo Gojko Kličković u saradnji sa Organizacijom “Zaboravljeni korijeni” i njihovim saradnikom Cvjetičaninom, te uz podršku Mire Lolić Močević takođe namjerio da skuplja pare za jedan zamašan filmski projekat o stradanju krajiških Srba u Drugom svjetskom ratu pod naslovom “Oj Krajino, krvava haljino”. Budući da su u filmu namjeravali koristiti kao podlogu piščeve stihove, predloženo mi je kao predsjedniku Ćopićeve Fondacije da se novci za taj projekat skupljaju preko žiro računa Fondacije “Branko Ćopić”. Naravno da sam rezolutno odbila taj prijedlog uz obrazloženje da sami otvore žiro račun za tu mutnu skupljačinu, a ne da za to torbarenje koriste Ćopićevu fondaciju.

Stoga, još jednom upozoravam slična “udruženja građana”, ali i krupskog načelnika Gojka Kličkovića da se kanu zloupotrebe Ćopićeva imena u svrhu skupljanja tzv. donatorskih sredstava. To je činjeno i za njegovog prethodnog mandata kao načelnika kada je Kličković osnovao izvjesnu Fondaciju “Bašta sljezove boje” sa ciljem da se, kako su istakli, “oživi polet i visprenost našeg predačkog duha”, a da dotična fondacija u tome bude nosilac “tog spasonosnog duha” (!). Njeno sjedište bilo je čak u Plandištu u Srbiji (gdje li to, Gojko, biješe Plandište?).

Tom prilikom organizovane su i donatorske večeri za skupljanje sredstava, valjda “za oživljavanje spasonosnog duha”, da bi fondacija sa tako zvučnim imenom koje je zaštitni znak cjelokupnog Ćopićevog literarnog genija, naprasno bila ukinuta sa Kličkovićevim prestankom mandata kao načelnika i sa razočaravajućim finansijskim saldom – nula!

Prof. dr hadži Mirjana Stojisavljević, predsjednik Fondacije “Branko Ćopić”