Draško Stanivuković, poznat po svojim suludim idejama i opsesiji parkovima, sada je otišao korak dalje. Nakon što je u Banjaluci uspio uništiti ono malo parkova što smo imali, sada bi da na svetom mjestu, u Donjoj Gradini, mjestu bola, tuge i vječne opomene, pravi – park.

Umjesto ozbiljnog memorijalnog kompleksa, dostojnog preko sedam stotina hiljada nevino stradalih Srba, Jevreja i Roma u logoru Jasenovac, Stanivuković nudi ideju iz svoje nepregledne riznice neukusa – park sjećanja. Kao da se nevine žrtve mogu “počastiti” klupama, cvijećem i šetalištima. O kakvom “parku” govoriš, Stanivukoviću, dok svaki kvadrat Donje Gradine vapi za tišinom, dostojanstvom i vječnim pijetetom?

Posebno je tragično što koristi riječi poput “amanet”, a pitanje je zna li uopšte šta ta riječ znači. Amanet nije park, amanet nije površna inicijativa da se nešto na brzinu sagradi radi vlastitog političkog marketinga. Amanet je sveta obaveza, amanet je čuvanje istine i poštovanje patnje onih koji su platili svojim životima.

Draško, nije ovo još jedan tvoj projekat za Instagram i lajkove. Donja Gradina nije tvoja Banjalučka parkovska “rekonstrukcija” koju si pretvorio u ruglo. Donja Gradina je mjesto gdje treba stajati nijemo, sa suzama u očima, a ne šetati psa kroz “park sjećanja”.

Sramotno je i opasno kad se na ovakva mjesta gleda očima neznanja i političkog diletantizma. Vrijeme je da te neko ozbiljno upita: znaš li ti uopšte šta znače riječi empatija i dostojanstvo?