Ispovijest radnice MOZZARTA: Radnici rade po 14 sati, prijetnje se ignorišu, a otkaz stiže porukom

“Radnici rade po 14 sati, prijetnje se ignorišu, a otkaz stiže porukom”: Ispovijest radnice Mozzarta iz Lukavca
Nakon dvije godine rada u kompaniji Mozzart, Zlatica Gušić iz Tuzle odlučila je da progovori o svojoj borbi – ne samo sa radnim uslovima, već i sa sistemom u kojem, kako tvrdi, prava radnika ne postoje.
Gušić je u kompaniji Mozzart počela raditi kao operater u kladionici, a zatim je prebačena u kazino. Po riječima menadžera, rad u Lukavcu je trebao biti privremen, dok se ne oslobodi mjesto u Tuzli.
Međutim, umjesto obećanog premještaja, Zlatica ostaje u Lukavcu punih šest mjeseci, snalazeći se kako zna i umije da stigne na posao, često i vlastitim sredstvima.
„Sedmično dajem više od 150 KM za prevoz, a mjesečno oko 600 KM. U više navrata sam se obraćala menadžeru, slala poruke s molbom da se nešto preduzme, ali bila sam potpuno ignorisana“, priča ona.
Plata je 1.600 KM sa bonusima i stimulacijom a rade se i praznici, Bajrami, Nove godine, Prvi maj, sve. Normalno radno vrijeme. – tvrdi ova sad već bivša radnica.
Situacija kulminira kada joj, umjesto odgovora, kolege same organizuju zamjenu za nju, pod pretpostavkom da „neće doći“. Kada je pokušala kontaktirati nadređenog – dočekala ju je bujica uvreda i psovki.
“Još šokantnije je to što joj je jutros stigla poruka od menadžera da je „otkaz dobila prije dva mjeseca“, iako je u međuvremenu uredno radila i dolazila na posao.” – tvrdi Zlatica Gušić
“To može samo u Bosni. Dvije godine radim, a tek danas dobijem poruku da sam otkazana. I to ne putem zvaničnog dokumenta – već porukom preko Vibera.”
Gušić ističe da je firma puna nepravilnosti – od otvorene diskriminacije, preko mobinga, do opasnosti na radnom mjestu.
„Radnici u Mozzartu kladionicama nerijetko rade i po 14 sati dnevno bez pauze, što je zakonom zabranjeno. Menadžeri štite jedne radnike, a druge psihički iscrpljuju. Sama sam više puta doživjela prijetnje od strane igrača, uključujući i prijetnje mom djetetu. Sve što sam dobila kao odgovor bilo je: ‘Piši izjavu’.“
Zlatica Gušić ne traži osvetu. Kako kaže, jedino što želi jeste da se njeno iskustvo čuje, jer previše radnika ćuti – iz straha da će ostati bez hljeba.
„Obavljala sam svoj posao časno i pošteno. Bila sam dostupna 24/7, odlazila u zamjene gdje god je trebalo, i sama radila 3 mj po 14 sati bez odmora
– išla u Kladanj na zamjenu 3 mjeseca pa nisu imali zamjene za Simin Han iz Kladnja me dovuku za Simin Han, iz Tuzle u Ćelić… završim smjenu u jednoj poslovnici trčim da stignem na drugi dio grada u drugi smjenu,to i dan danas se radi, jer nemaju radne snage. Sve sam to radila bez pogovora. A sada – izbrisana sam porukom.“
U prilog svom svjedočenju, Gušić dostavlja i fotografije komunikacije s menadžmentom kao dokaz ignorisanja njenih molbi i upozorenja.
Slučaj Zlatice Gušić pokreće važna pitanja o radničkim pravima, pravnoj zaštiti i standardima rada u privatnim kompanijama širom Bosne i Hercegovine. Hoće li ovaj slučaj otvoriti vrata za promjene – ostaje da se vidi.