Poslije mjeseci putovanja i fotkanja širom regiona, gradonačelnik Draško Stanivuković se vratio u Banjaluku. Ali – da li je išta promijenjeno? Nažalost, ništa.

Trava je ljudima i dalje do koljena. Ni groblje nisu uspjeli da srede prije Zadušnica, i to ono gdje je Stanivukovićev direktor.

Akvana je otvorena, iako su stručnjaci upozorili da objekat nije potpuno bezbjedan za rad. Ulaz se raspada i padaju limene ploče a i najveći tobogan je oštećen.

Budžet grada je usvojen, nakon pola godine natezanja, ali subvencije kasne. Roditelji čekaju pare za vrtiće, mladi na podršku, a penzioneri na obećani prevoz – i svi se pitaju gdje je taj “najveći budžet u istoriji”.

Ulice su pune rupa, naročito po samom centru grada. Neki dijelovi nemaju asfalt, a tamo gdje ga ima – već se ljušti. Za rekonstrukciju para uvijek “nema”, osim kad se gradi nešto blizu centra, gdje će se dobro slikati.

Smeće se odvozi kad se stigne, a u pojedinim dijelovima grada kontejneri su prepuni danima. Miris koji se širi po naseljima ljeti ne može sakriti ni najjači filter na Instagramu.

Vodovod je u minusu, računi se gomilaju, a vode u pojedinim naseljima nema po nekoliko dana. Stanovnici se žale, ali rješenja nema – osim novih obećanja o “velikim projektima”.

I šta sad?

Gradonačelnik kaže da “radi dan i noć”, ali ljudi vide da se grad raspada. Od fotografisanja se ne može piti voda, niti hodati po rupi. Građanima je dosta šminke i snimaka – traže osnovno: čistu ulicu, sigurnu vodu, normalan prevoz i da ih se ne ignoriše.

Banjaluka ne traži čudo – samo da izgleda i funkcioniše kao ozbiljan grad. A to se, nažalost, u zadnje vrijeme ne vidi.