Kako je Nenad Stevandić fotelju pretvorio u jedinu religiju.
Dok se politička scena Republike Srpske godinama lomi između deklarativnih patriota i vječitih boraca protiv korupcije, iz sjene parlamentarnih kulisa i udobnih kabineta godinama gospodari jedan čovjek. Nenad Stevandić.
Čovjek koji je dokazao da u politici opstaju samo oni koji nemaju ideološki kompas, ali imaju nepogrešiv njuh za vlast i lični interes.
Gledajući ga danas kako sa pozicije predsjednika Narodne skupštine RS autoritativno gasi mikrofone opoziciji i dijeli lekcije o moralu i srpstvu, prosječan građanin sa kratkim pamćenjem mogao bi pomisliti da pred sobom ima državnika.
Ali internet i istorija ne praštaju. Iza maske institucionalnog autoriteta krije se decenijska biografija političkog oportunizma.
Od crvenog kombija do skupštinske fotelje
Stevandićeva prošlost je teška i opterećujuća, koliko god on pokušavao da je zamaskira salonskim odijelima. Priče o ratnim dešavanjima u Banjaluci, formacijama SOS-a i famoznom „crvenom kombiju“ koji je utjerivao strah u kosti, repovi su koje Stevandić vuče već tri decenije. Iako se vješto provukao kroz pravosudne lavirinte bez presude, u narodu je ostao gorak ukus i pitanje: da li je to biografija čovjeka koji bi trebao da predstavlja najvišu zakonodavnu instituciju?
Međutim, ono što je uslijedilo u miru pokazuje pravo lice njegovog političkog bića. Stevandić je školske klupe političkog zanata izučio u SDS-u. Kada je ta stranka počela da tone, a miris vlasti i budžetskih benefita počeo da isparava, Stevandić nije pokazao lojalnost. Naprotiv. Napustio je brod koji tone i osnovao sopstveni politički projekat – Ujedinjenu Srpsku.
Stranka kao agencija za zapošljavanje
Ujedinjena Srpska nikada nije bila ideološka partija. Ona je od prvog dana koncipirana kao preduzeće za trgovinu uticajem i raspodjelu fotelja. Stevandić je shvatio formulu: budi tas na vagi Miloradu Dodiku, ne pitaj za cijenu, a zauzvrat traži direktorske pozicije, javna preduzeća i budžetski novac.
Dok narod sluša priče o Vitalnom nacionalnom interesu, Stevandićevi kadrovi su zaposjedali ključne resore, ostavljajući iza sebe afere o kojima se i danas šapuće ili sudi. Za Stevandića je patriotizam očigledno mjerna jedinica za broj upravnih odbora koje njegova stranka kontroliše.
Ućutkivanje naroda sa visine
Danas, kao predsjedavajući parlamenta, Stevandić pokazuje svoje najgore lice – aroganciju moći. Umjesto da bude neutralni moderator, on se ponaša kao partijski komesar. Svaki pokušaj opozicije, a naročito onih koji mu bez dlake na jeziku sruše fasadu (poput Nebojše Vukanovića), nailazi na Stevandićevu rigidnost. Oduzimanje riječi, ironični osmijesi s visine i zloupotreba skupštinskog poslovnika postali su njegov zaštitni znak. On ne brani dignitet Skupštine; on brani sistem koji ga hrani.
Njegovo stavljanje na američku “crnu listu” u javnosti se pokušava predstaviti kao orden za hrabrost. Istina je mnogo prostija: to je cijena koju plaća jer je pristao da bude vjerni izvršilac tuđe politike, zarad opstanka na vrhu.
Vječiti preživljavač
Nenad Stevandić nije ni heroj ni spasilac. On je nusproizvod sistema u kojem se obraz prodaje za funkciju, a dosljednost smatra manom. On je čovjek za sve režime i sve sisteme – onaj koji će ugasiti svjetlo kada svi ostali odu, pod uslovom da mu se garantuje da će i u mraku ostati predsjednik nečega.
Građani Republike Srpske možda imaju kratko pamćenje, ali tabela političkog konformizma i ličnog bogaćenja na račun naroda ima jasne brojke. A na vrhu te tabele, sa osmijehom čovjeka koji misli da je prevario sistem, sjedi Nenad Stevandić.
