U Carstvu Bijelih Mantila UKC-a Republike Srpske ne vodi se bitka za bolje liječenje, već za bolju poziciju oko kazana. Kazana sa novcem.

Tu se ne broje izliječeni pacijenti, nego lojalni partijski poslušnici, klimoglavci i dvorski trkači koji znaju kada treba ćutati, a kada aplaudirati.

Vrhovni Gazda dr Nikola Šobot vlada kao da je ustanova njegovo privatno preduzeće. Za svaki posao ima svog čovjeka, svoje oči i svoje uši. Ali kada zamiriše novac, tada se otvaraju neka druga vrata. Tu prestaju pravila, počinje tajni protokol i igra u kojoj poštenje nema pravo glasa.

Od portirnice do kabineta Nikoli Šobotu – jedan poslušnik Jovica Popović završava svaki posao osim jednog.

Vjerni potrčko Jovica, koji je izvršavao svaku Šobotovu naredbu, vozio ga svagdje, jednog dana shvatio je da od vjernosti nema koristi ako ne dobije svoj dio kolača. Šobot mu ne vjeruje kada su u pitanju pare.

Navodno je uz čašicu više u kafani počeo kukati kako ga drže podalje od glavne kase. Nije ga boljela nepravda, nego činjenica da direktor Šobot nema povjerenja u njega kada su pare u pitanju.

Srećom tu mu je Ajkula iz Hurgade Irena Joldžić. Joldžićka je direktorica centra za socijani rad, koji joj služi kao privatni bankomat. Da bi Ajkula bila na listi za poslanike NS RS pobrinuo se lično Srđan Pozadinac Amidzić.

U međuvremenu, oni koji bi morali brinuti o građanima više vremena provode na luksuznim putovanjima, skupim večerama i fotografijama sa egzotičnih destinacija nego među ljudima kojima služe. Dok obični smrtnici sastavljaju kraj s krajem, elita se ponaša kao da su javne funkcije osvojene na lutriji, a ne povjerene na odgovornost.

Kada na UKC-u zamirišu novčanice, tada na scenu stupa drugi “specijalac”, čuvar tajnih koverti i gospodar procenata, šef ekonomske službe UKC-a Aleksandar Todorović. Potonji je suprug Nevene Todorović direktorice doma zdravlja Banja Luka.

Pravi računi i nošenje novca (procenata od javnih nabavki) ne vode u kancelarijama UKC-a nego u zabačenim barakama stare Hirurgije, gdje se Todoroviću nose pare daleko od radoznalih pogleda.

Po hodnicima se ne šapuće o medicinskim uspjesima nego o tome ko je kome bliži, ko kome nosi usluge i ko čuva ključ od sefa. Vjerni potrčko Jovica je gutao knedle, izvršavao naređenja i glumio odanost. A onda je shvatio da od tapšanja po ramenu nema ni vile ni luksuznog odmora. Kada je ostao bez svog dijela gozbe, odjednom je otkrio da “pravda” postoji.

Dok se obični ljudi zadužuju da kupe lijekove, dvorska svita uživa u privilegijama kao da su osvojili kraljevstvo, a ne dobili javnu funkciju. Jedni glume moral, drugi stručnost, treći poštenje. Maske padaju čim se otvore vrata iza kojih se dijele uticaj, funkcije i usluge.

Najveći problem nije pohlepa. Pohlepa je očekivana. Najveći problem je vojska ćutologa koja je spremna da proguta sve zarad fotelje, funkcije ili obećanja da će jednog dana i njima pasti koja mrvica sa stola.

U tom UKC Šobotovom “raju” svi se kunu u javni interes, a javnost služi samo kao dekor. Poštenje je proglašeno naivnošću, odgovornost smetnjom, a obraz robom koja se mijenja za privilegije.

I zato se taj raj ne ruši spolja. On trune iznutra. Ne zbog neprijatelja, nego zbog onih koji su ga pretvorili u pozornicu taštine, pohlepe i beskrajne borbe za vlastiti interes.