Poslije poklonjenih placeva, plastenika, automobila i traktora, sve je teže izbjeći pitanje koje se sve češće postavlja i na društvenim mrežama i u političkim krugovima – odakle novac za „poklone“ koje funkcioneri i aktivisti Pokreta Sigurna Srpska dijele širom Republike Srpske?

Dok se u javnosti čitav koncept predstavlja kao „briga za narod“, „podrška porodicama“ i „ljudska solidarnost“, gotovo nikada se ne saopštava ko finansira te aktivnosti, koliko one koštaju i da li je riječ o privatnom novcu, stranačkim sredstvima, donatorima ili nekom četvrtom izvoru.

Samo u posljednjih nekoliko mjeseci, Draško Stanivuković i aktivisti Pokreta Sigurna Srpska javno su objavljivali čitav niz akcija koje imaju konkretnu materijalnu vrijednost.

U aprilu je Stanivuković objavio da su u Bratuncu i Milićima četiri porodice dobile plastenike. Ako se uzme prosječna tržišna cijena plastenika srednje veličine sa osnovnom konstrukcijom i opremom, vrijednost jednog takvog plastenika kreće se od 3.000 do 6.000 KM. To znači da bi ukupna vrijednost ove akcije mogla biti između 12.000 i 24.000 KM. Podsjećamo, Stanivuković nije načelnik ni Bratunca ni Milića, tako da nema budžeta kojim bi, eventualno mogao raspolagati ili preusmjeriti novac.

Prije toga, u januaru, Stanivuković je javno objavio da je djevojci koja je doživjela saobraćajnu nesreću poklonio automobil. Ni tada nije saopšteno ko je platio vozilo, da li je riječ o privatnoj donaciji, ličnom novcu ili sredstvima prikupljenim preko trećih lica. Čak i ako je riječ o polovnom automobilu srednje klase, tržišna vrijednost takvog poklona realno se kreće od 15.000 do 25.000 KM.

U javnosti su ranije promovisane i akcije poklanjanja traktora, poljoprivredne opreme i različitih vidova pomoći porodicama na selu, što dodatno otvara pitanje ukupne vrijednosti svega što se dijeli kroz političke i promotivne aktivnosti Pokreta Sigurna Srpska.

Sada se u cijelu priču uključio i Nebojša Drinić, koji je objavio da će pojedinim građanima kupiti plac kako bi imali „siguran krov nad glavom“. I to na prvu zvuči kao plemenit gest, ali ni u ovom slučaju nije navedeno ko finansira kupovinu zemljišta niti koliki iznos novca je planiran za tu namjenu. Cijene placeva u Republici Srpskoj, čak i u manjim sredinama, danas se kreću od nekoliko hiljada do više desetina hiljada maraka.

Kada se sve sabere, samo nekoliko javno promovisanih akcija u kratkom periodu dostiže vrijednost od više desetina do nekoliko stotina hiljada KM. Sv to bez detaljnog izvještaja o finansiranju ovakvih aktivnosti.

To je posebno važno jer se gotovo svaka ovakva akcija profesionalno snima, montira za društvene mreže i medijski plasira kao politička poruka. Drugim riječima, ne radi se o anonimnoj humanitarnoj pomoći, već o javnoj političkoj promociji u kojoj se pokloni koriste kao sredstvo političkog marketinga.

Upravo zato se otvara pitanje transparentnosti.

Građani imaju pravo da znaju odakle se tačno finansiraju ovakve aktivnosti, posebno ako se uzme u obzir da je transparentnost bila jedna od glavnih političkih poruka Draška Stanivukovića prije nego što je postao gradonačelnik Banjaluke i predsjednik stranke.

Godinama je insistirao na tome da javnost mora znati gdje ide svaki fening i ko finansira političke aktivnosti. Danas, međutim, kada se javno dijele automobili, plastenici, traktori, placevi i druga vrijedna pomoć, odgovora o porijeklu novca gotovo da nema.

Ako je riječ o privatnom novcu, javnost ima pravo da zna kako političari i stranački funkcioneri mogu finansirati toliki broj poklona i donacija. Ako su u pitanju donatori, onda se postavlja pitanje ko su ti ljudi i šta očekuju zauzvrat. A ako se dio aktivnosti finansira posredno kroz mrežu firmi bliskih vlasti ili političkim strukturama, onda cijela priča dobija potpuno novu dimenziju.