Blamiranje se nastavlja: Draško opet gradi pomoću Chat GPT-a

Draško Stanivuković opet je zasjeo za svoj čudotvorni vašarski astal, pritisnuo dugme na kompjuteru i iz njega izvukao novu Banjaluku – bijelu, sjajnu, umivenu, utegnutu, k’o mlada pred svatove. Samo još što po Gospodskoj ne šetaju carevi iz Beča i violinisti iz Praga, nego neka kompjuterska čeljad što piju kafe i smiju se k’o da nikad račun za vodu nisu platili.
A narod samo gleda…
Jer dok na slici sve blista kao apoteka, u stvarnoj Banjaluci čovjek kad krene ulicom mora gledati pod noge k’o da minsko polje prelazi. Rupe po putevima zijevaju k’o gladna usta, trotoari raskopani, parkovi zarasli, klupe polomljene, a kontejneri ljeti dime i mirišu k’o da je sam đavo u njima zimnicu ostavio.
Ali ništa to ne smeta našem digitalnom veziru.
On je, izgleda, umislio da se grad vodi filterima i renderima, pa umjesto vode narodu pušta slike fontana, umjesto asfalta dijeli kompjuterske kockice, a umjesto ozbiljnog posla kači po internetu bajke za odrasle.
Kad je objavio tu svoju „evropsku Gospodsku“, mislio je, valjda, da će narod pasti u nesvijest od ljepote, pa vikati: „Evo ga, naš Leonardo da Vinči sa Petrićevca!“
Kad tamo – fijasko.
Narod mu odgovorio onako kako narod zna: sprdnjom do koske.
Jedni mu napravili Gospodsku kao Veneciju pa gondole plove između kafića. Drugi nacrtali nebodere do oblaka, treći svemirsku luku usred Trga Krajine, a jedan se dosjetio pa napravio i leteći tramvaj iznad rupa, da ljudi više ne lome noge po gradu.
Ispade tako da je narod preko noći postao ozbiljniji urbanista od gradonačelnika.
Jer kad vlast počne crtati bajke, narod počne praviti viceve.
A Draško, sav važan i nasmijan, djeluje danas kao kakav seoski mađioničar što iz praznog šešira vadi golubove, dok mu iza leđa štala gori. Maše rukama, okreće telefone, pokazuje render za renderom, a oko njega trava raste iz pukotina, voda nestaje čim sunce upeče, a dječija igrališta izgledaju kao da su ih divlje svinje preorale.
Najsmješnije u cijeloj priči jeste što je Stanivuković uspio nemoguće – narod više ne komentariše njegove projekte ozbiljno. Ljudi mu sad odgovaraju memovima, montažama i vicevima.