Kako se kod nas postaje milioner? Ne pitaj knjige, ne pitaj škole, ne pitaj tržište – pitaj čarobni štapić Draškovog oca Dragana Stanivukovića.

Krene čovjek skromno, pošteno, narodno. Draškov otac, kaže biografija, počeo kao pomoćni radnik u „Čajevcu“. Onaj isti „Čajavec“ gdje su ljudi nosili radničke kecelje, a ne milionske bilanse. Od 1985. do kraja osamdesetih – radio, trudio se, plata kao kod svakog radnika, ni veća ni manja.

Pa onda devedesete. Teška vremena, narod preživljava, fabrike propadaju, plate kasne ili ih nema. A naš junak? I dalje u istom sistemu, i dalje u istoj priči. Nema tu ničeg što miriše na milione. Nema naglog skoka, nema izuma, nema firme koja osvaja svijet.

I onda – hop!

Narod trlja oči. Od pomoćnog radnika – milioner. Bez lutrije, bez „Gugla“, bez nafte, bez silikonske doline. Samo čista domaća magija.

Kaže: „Kupio sam.“

Šta si kupio, domaćine? Sa čim? Sa kojom platom? Sa kojom ušteđevinom? Sa kojim poslom koji niko nije vidio, ali je, eto, napravio milione?

Narod gleda svoje novčanike, gleda svoje plate ispod prosjeka, kao što je i tadašnja bila. Pa računa: da je svaki dinar štedio, da nije jeo, da nije pio, da nije djecu podizao – opet ne bi stigao ni do prvog miliona, a kamoli do imperije.

I onda pita, onako prosto, seljački, kako samo narod zna:

Kako, mađioničaru? Kako pomoćni radnik postane milioner?

Je li to ona trik-ekonomija, gdje se od plate od 500 maraka napravi firma od pet miliona? Je li to onaj recept što se ne uči u školi, nego se prenosi s koljena na koljeno – ali samo u odabranim kućama?

Jer, eto, običan svijet radi cijeli život, pa jedva kuću sagradi. A neko krene iz fabričke hale, pa završi sa carstvom.

Ima tu i sreće, kažu, ali one kockarske. Dok Draško u javnosti prodaje imidž borca protiv kockanja, zataškava se podatak da je njegov otac godinama imao veze sa poslovima koji su direktno povezani sa industrijom klađenja, gdje se obrću milioni.

Govori se o suvlasništvu u špediterskim poslovima koji su rasli na više lokacija i dostizali višemilionski kapital, uz jasne veze sa sektorom sportskog klađenja i pratećih djelatnosti.

U isto vrijeme, u javnosti se pokreću inicijative protiv kocke, traže stroži zakoni, udaljavanje kladionica od škola i drakonski nameti za one koji ne ispunjavaju uslove. Neko bi rekao, da se konkurencija utiša?

I na kraju, kad se sve sabere i oduzme, ispadne da je ovo priča o naglom usponu iz sasvim običnih, narodskih korijena – od stočarstva i trgovine autodijelovima do ozbiljnog kapitala koji se danas vrti.

I nije tu problem što je neko uspio. Neka je, svaka čast. Problem je što niko ne zna – kako.

A kad narod ne zna kako, onda zna šta da misli. To je reaalno isto koliko i baba može da iskešira stan u centru grada.