Evo vam, narode, čestitka za Međunarodni praznik rada – i to od naše novokomponovane gradske gospode. Da, to su vam najbliži saradnici gradonačelnika Draška Stanivukovića.

Eno, kažu, i Adriana Basara uklopila se u to kolo – ne može drugačije, valja ispratiti „standard“. Kad već narod steže kaiš, red je da vlast popusti – ali ne kaiš, nego novčanik. I to ne bilo gdje, nego u Radisson RED Vienna, gdje noć košta oko 700 maraka. Pa još kad se to začini dizajnerskim odijelom i širokim osmijehom pred kamerom – eto ti čestitke radnicima, pravo u oči.

Jer, kako napisa u objavi, visoke potpetice, viši standard, najbolji pogled.

I to sve od skromne plate ovlaštenog lica u Odjeljenju za brigu o porodici i demografiju. Brinula se previše, red je i da odmori, kaže narod, dok prevrće ćevap na Trešnjiku.

Kažu da je nekad radnik za Prvi maj iznosio pogaču i luk, pa pod šljivom odmorio dušu i rekao: „E, preživjesmo još jednu godinu.“ Danas više nije tako. Danas radnik prebira po novčaniku, gleda račune i ne zna da li da slavi ili da se prekrsti. A gore, na brdu gradske vlasti, veselije nego ikad – samo što se ne zaigra kolo od evra i bahatosti.

Dok narod u Banjaluci broji marke i strepi da mu se klizište ne sruči na kuću, čeka da se saniraju rupe po putevima, gospoda se takmiče ko će skuplje da prenoći, ko će bolje da se obuče i ko će se glasnije pohvaliti. Nije više ni stid ni sramota – postalo je pravilo, kao da bez toga nema ulaska u odabrano društvo oko Draška Stanivukovića.

A narod? Narod nek gleda, nek se divi, nek uči kako se „živi“. Jer, izgleda, nije problem što nema, nego što ne zna da troši.

I tako vam je to, braćo i sestre. Jedni slave rad, drugi plodove tuđeg rada. Jedni čekaju da im se pomogne, drugi pokazuju kako im je lijepo bez te brige. A između njih – ponor dublji od svake riječi.

Srećan vam Prvi maj, narode. Ako već nemate šta da pečete, imate bar šta da gledate. I da pamtite.